Crinoline.

29.08.2008., petak

Strah.

Čega se bojim?
Pa… najviše me strah budućnosti. Bojim se da neću učiniti ispravne odluke.
Bojim se da ću se za deset godina okrenuti i žaliti.
Možda ću tek za deset godina konačno znati što želim od života. A tada će već biti malo prekasno, zar ne? Tada ću već donjeti odluke koje će mi potencijalno uništiti sreću u budućnosti.

Jedan od razloga zbog kojih sam se upisala u gimnaziju, i to opći smjer, je taj što dobivam na vremenu. Četiri godine više da saznam čime se želim baviti u životu.
Odgoda.

I eto, krećem u drugi razred za par dana i nisam ništa prosvljetljenija no što sam bila u isto doba prije godinu dana.
Četiri godine smanjile su se na tri.

Ova jedna godina doslovce je prohujala pored mene. Nisam se stigla ni okrenuti. Ne, možda sam to i stigla. Ali problem je valjda u tome što sam se okrenula za 360.
I ponovno sam na početku.

U srednjoj školi bi se barem trebalo iskristalizirati što ti ide bolje, a što lošije. Ne i meni.

Znate kako djeca sanjaju o tome što će biti kada odrastu. Novinarka, spisateljica, odvjetnica, profesorica… E pa ja nikada nisam znala što želim.

Moje prijateljice… Jednoj je u krvi ekonomija. Druga je nešto razmišljala o pravu. Treća je lumen za njemački. Četvrta će jednoga dana vjerojatno biti arhitekt(ica). Peta se plakala zbog jedinice iz kemije i na kraju upisala farmaceutsku školu…

Meni nikada ništa nije išlo posebno od ruke. Neki bi rekli biologija… Ali nije bila moja ideja da se prijavim na natjecanje u sedmom razredu jer me to zanima iznad drugih predmeta.
Dobra sam i u drugim predmetima. Neki bi rekli da sam svestrana. A to mi sada uopće ne pomaže. Uopće. Fuj to.

Danas sam riješila online upitnik – isti onaj koji su nam reklamirali prije godinu dana na profesionalnoj orjentaciji (koja je usput, bar u mom slučaju bila čista glupost).
Prije godinu dana, na nijedno pitanje nisam odgovorila s nimalo ili s puno. Moji su se odgovori kretali u rangu od donekle, preko srednje do prilično.

A danas, iako je većina mojih odgovora još uvijek negdje u sredini ima i par krajnjih.

Što kažu rezultati?

Arhitekti
Dizajneri
Arheolozi
Urbanisti
Znanstvenici i istraživači
Stomatolozi
Računalni programeri


Arhitekti.
Haha. Ne baš. Hvala, ali ja želim da netko izrađuje nacrte za mene.
Ali možda ipak – da probam ne bi mi loše išlo.
Ali iskreno – ne privlači me baš.

Dizajneri.
Zanimljivo, zar ne?
No ne znam baš je li to za mene.
Dizajniranje je zabavno kao hobi kojim se možeš povremeno baviti, ali da tako zarađuješ za život? Možda, ne znam.
Iskreno – mislim da taj film ne budete gledali.

Arheolozi.
Arheologija je zanimljivo područje. Nešto što bih možda voljela pokušati. Ali ipak ne znam. Najdraža mi je Antička Grčka. Nešto o čemu bi voljela znati još više, jer su stari Grci bili zbilja poseban narod. Kakvi su sada – nemam pojma. I njihova mitologija mi je nešto očaravajuće.
Hm… ne znam baš.

Urbanisti.
To mi nekako dođe na isto kao i arhitekti. Ne znam.

Znanstvenici i istraživači.
Upoznala sam neke znanstvenike i istraživaće (uglavnom biologe) i svidjeo mi se jako stav koji imaju prema svom zanimanju.

»Znanstvenik, prije svega, treba imati veliku znatiželju i snažnu volju da otkrije nepoznato. Samo snažno motivirane osobe, koje su svoj život posvetile znanosti, sposobne su za prava otkrića. Katkada je potrebno i više godina istraživanja da bi se došlo do željenog rezultata. Zato znanstvenici trebaju biti ustrajni u svojim nastojanjima i otporni prema povremenim neuspjesima. Uz motivaciju, znanstveniku su potrebne i natprosječne intelektualne sposobnosti.«

A sad… imam li ja nadprosječne intelektualne sposobnosti? Ne znam baš. Mogu reći da nakon upoznavanja pravih-živih-normalnih znanstvenika puno razmišljam o tome. Nisu oni neki ekscentrični ljudi nego sasvim normalne, komunikativne, svakodnevne osobe. I uz to pametne.

Bih li ja to mogla? Moje samopouzdanje baš nije na toj visini.

Eh da, moram reći i da je moja bivša profesorica kemije rekla mojoj mami da me zamišlja kako u budućnosti nešto radim u laboratoriju, mučkam nešto u epruvetama… Samo da spomenem da je to ista žena kojoj je gotovo svaki pokus propao i koju nitko nije podnosio, ali ona za sebe misli da je idući kandidat za ravnateljicu. xD

Stomatolozi.
Nema teorije. Meni se to čini malo predosadan posao kojega ja nikada ne bih željela raditi. The end.

Računalni programeri.
Nisam baš toliki lumen za računala. Zapravo, pošto u drugome razredu izabiremo jedan izborni predmet, ja se molim da upadnem na bilo što samo ne na informatiku. (Ostali su Poslovni engleski, Povijest i Filmska Umjetnost.)
Uglavnom – veeeliko ne.


Mislim da su mi se iste stvari pokazale i kada su mu svi odgovori bili bliže sredini.

@-->-


Ima još jedna, jednako važna stvar koje se bojim.
Duboka starost.
Tvoje tijelo radi protiv tebe, ne možeš sam ni do wecea, pa dođe do toga da ti mijenjaju pelene, svi tvoji prijatelji i dragi ljudi polaku umiru – jedan za drugim, svi te sažaljuju jer si star i nemoćan..
Možda imaš sreće pa dobiješ Alzheimerovu bolest, pa te svi sažaljuju dok ti nemaš blage veze što se to događa oko tebe i živiš u nekom svom svijetu dok ti ne istekne vrijeme.

Ne želim doživjeti stotu. Uopće nemam ama baš nikakvih ambicija za to.
Sebična sam - ne želim gledati kako osobe koje volim umiru.

the center of a little red poppy






<< Arhiva >>