Crinoline.

05.10.2008., nedjelja

Bitka s lećama.

Nosim naočale od prvog razreda. Osnovne.
Nije da su mi bile jako neophodne kada sam bila mala. Imala sam malu dioptriju i ljeti ih gotovo uopće nisam nosila. Ne znam baš koliko mi je to bilo pametno. Odnosno, u kojoj je to točno mjeri bilo ne-pametno.

Preživjela sam zadirkivanja i sve što nošenje naočala povlači za sobom. I dosta mi ih je. Naočala, mislim. Zadirkivanja me nikada nisu naročito pogađala.

I eto, pošto sve više ljudi nosi leće, pomislila sam, zašto ne bih i ja? Imenjakinja, imenjakinja moje seke, prijateljica druge seke, cura iz razreda, etc.
Mislim da sam rekla mami bar pettisućapetstopedesetipet puta da hoću leće. Ili na neki način aludirala na to.

I tako sam prošli četvrtak otišla svojoj okulistici s prijateljicom pod rukom (privatnici, jer su inače liste čekanja za pregled u ambulantama užasno dugačke). Kada prevrtim film, dosta bitna činjenica je ta da nisam jela od jučerašnjeg ručka, a i to se nije u meni predugo zadržalo – u posljednje vrijeme mi zna biti užasno slabo bez ikakvog logičnog razloga.

Okulistica je, na moje iznenađenje, rekla da izgledam bolje nego prošli puta (kada mi je prepala mamu time da sam jako blijeda i vjerojatno anemična, pa me mama brže-bolje poslala na vađenje krvi – ispalo je da mi željeza uopće ne fali), a podsjećam vas – nisam jela više od dana. Samo je vani bilo hladno pa sam bila rumenija.

Rekla sam joj odmah da bih htjela leće, zatim otišla na rutinski kompjuterski i «normalni» pregled vida (mislim na onaj dio kada čitaš slova iz daljine, s time da ona postaju sve manja i manja). Ispostavilo se da mi se dioptrija ipak u nekih osam mjeseci na oba oka povećala za 0,5. Što u biti nije neka zamjetljiva razlika, ali ipak.

Okulistica je pogledala sve moje nalaze i zaključila da mi se dioptrija počela naglo povećavati otkad sam ušla u pubertet. I da će nastaviti rasti sve do moje neke dvadesete godine. I zbog toga mi preporučila polutvrde leće jer one zaustavljaju rast dioptrije. Iskreno, to me malo prepalo. Ne polutvrde leće, nego ono prije.

Isuse, pa oslijepiti ću do dvadesete!


I tako je teta okulistica za probu pronašla leće. Tada su počeli problemi.

Kako je ona meni sve jače vukla kapak jednog oka ja sam automatski zatvarala drugo oko. Što automatski znači da se i drugo oko počinje zatvarati. I treptala sam 100 na sekundu.
Na jedvite jade mi je uspjela staviti leću na desno oko. Iz kojega je, kao odgovor na strano tijelo u oko, počeo teći skoro nepresušan potok suza. Ta stvar je bila u mom oku i bogme sam ju i predobro osjećala. To užasno žuljanje. Okulistica me uputila da gledam prema koljenima jer se tako najmanje osjeća. Što je bilo prilično olakšavajuće.

Ali kada je išla staviti drugu leću – pomozi Bože. Kako da kvragu gledam mirno naprijed s oba oka kada ova jedna leća koju imam počne užasno smetati, oko sve jače suziti – cijelo lice mi je valjda bilo mokro, ponovilo se sve s treptanjem i opet mi nije mogla staviti pa je rekla da malo pričekamo.

Kada je opet pokušala staviti (što je sada bilo još više doživljeno kao guranje prsta u oko) pred očima su mi počele plesati šarene mrlje, u uši su mi se začepile tako da mi se učinilo kao da njezin glas dopire iz velike daljine. Kada su se šarene boje zacrnile, a u ušima se počelo pojačavati zujanje, glasom koji je zvučao kao da je miljama daleko – i kao da nema veze sa mnom, kojega sam izvukla tko zna otkud rekla sam da mislim da ću se onesvijestiti. Ne znam čak jesam li to rekla glasno ili tiho.

Još uvijek u crnilu, povukla me do čekaonice – do kauča na kojeg sam legla. Ubrzo su mi se ponovno vratili osjeti vida i sluha.
A pošto su suze već tekle...
Da, znam, skroz glupo.
Ali u tom trenutku nije bilo šanse da se smirim.

Inače, to mi je bilo drugi puta u mom petnaestogodišnjem životu da sam se onesvijestila (oke, nisam do kraja – ali nije mi puno falilo). Prvi puta je bilo kada sam bila mala. Ne znam točno koliko mala. 8 – 10 godina? Bila sam na misi – i bilo je vruće. I malo mi se mutilo pred očima ali nisam znala što se događa. Dok se nisam srušila. Ali tada je to trajalo puno duže nego ovoga puta.
Tu bih uklopila onu činjenicu da nisam jela više od dana.

Možda se nisam više mogla smiriti, ali ova jedna leća je trebala van. I mislim da se teta okulistica već naljutila na mene jer više pogotovo nisam mogla biti smirena.

Nakon što ju je jedva izvadila predložila je da pokušamo s mekima. Okej, u tom trenutku ja sam bila nenaspavana, iscrpljena, zaplakana, crvena i nije više bilo teorije da će nečiji prst prići blizu mog oka. Ne taj dan.

S okulisticom sam dogovorila da ću ju nazvati kada ponovno mogu doći, da završimo započeto. I rekla je da će mi dati anesteziju oka. Tada sam mogla samo nagađati na što to točno ona misli. Igla, kapi? Valjda je petnaestak puta dodala da drugi puta nešto pojedem, pa sam ju morala uvjeravati da ja inače jedem, a ovo je bila rijetka iznimka.

Kada sam s prijateljicom otišla na ogromnu šalicu čaja rekla mi je da sam bila zelena-zelena kada sam došla napola onesviještena u čekaonicu. Hm, a ja sam sebe vidjela samo crvenu.
I još je rekla da ne bi ni onda dala toj babi da joj gura prst u oko. Bilo mi je od toga malo lakše. I od toga da ona ima slična iskustva s zubarom.

Sada smo bliže za jedno takvo iskustvo.

Photobucket


Nastavak je dogovoren za srijedu – prije škole. Ovoga puta je moja mama htjela ići sa mnom.

I tako, u 9 sati ujutro (više-manje) ponovno sam se našla u istoj ordinaciji.
I opet sam treptala, ne gledala mirno-ravno pred sebe. I onda sam skužila da ona to mene povlači za trepavice. I kako bi mi to moglo ne smetati? Malo sam se i naljutila.

Onda mi je odlučila dati anesteziju.
Tj., nešto mi je kapnulo u oko. A onda i u drugo.
Rekla mi je da zatvorim oči i javim joj kada ih mogu otvoriti bez problema.
Na to sam zatvorila oči i za tren pokušala dignuti kapke.
Nisam mogla.
Kapci se nisu micali.
Uopće.
Prestala sam ih pokušati otvoriti, pod zaključkom da je to valjda normalno. S nadom da je to normalno.
Kada me ponovno pitala mogu li otvoriti oči pokušala sam, i, iako nije bilo baš uobičajeno lako, uspjela. I mogla sam ponovno normalno treptati i sve. Nije mi baš jasna bila ta anestezija.
Kada mi je ponovno pokušala staviti leću i dalje sam gledala sve osim mirno i usredotočeno, i treptala brzinom svjetlosti i nagonski zatvarala drugo oko kako se ona približavala jednom.

Gdje je tu prokleta anestezija?

Ona je bila namijenjena samo tome da ne osjetim kada jednom stavi leću, ali nije imala nikakve veze s refleksima mišića oko oka. Ja sam mislila da neću moći treptati i zatvarati joj oko, a ne da neću moći osjetiti kada jedanput tu glupu leću stavi. Osjećala sam se malo izigrano.
Mislim da ne bi više bilo veze što to žulja i smeta kada je jedanput na mjestu. Svašta bi mogla istrpjeti.

Na kraju je moja mama rekla da je ona znala da to nije za mene i da ja to neću moći nositi.
Kao rekla sam ti.

Okulistica je rekla da mi treba više volje. I da se trebam riješiti straha od toga kada mi netko ide prema oku s prstom.
Rekla mi je da joj mogu dolaziti kada god hoću (bez naplaćivanja) kada se osjetim sigurnija i da ću uspjeti nositi leće do Božića. I da sada pazi da ne trljam oko jer bi ga mogla oštetiti, a da to i ne osjetim.
Krasno.

A ja i dalje ne shvaćam zašto si ja te leće ne bih sama pokušala staviti. Probala sam pred ogledalom raširiti oko i prići prstom blizu i nije bilo nekih većih problema.

Pa normalno da puno više vjerujem sebi i svojim osjetima što radim nego kada mi osoba koju sam sve skupa vidjela tri puta u životu, ma koliko profesionalna bila, gotovo nasilno dolazi u preveliku blizinu jako osjetljivom i važnom dijelu tijela.

I još uvijek mislim da bi ih sama mogla staviti.
Jesam li izgubila bitku?
Je li gotovo?


Photobucket


I da dodam jednu lijepu vijest koja me čini sretnom, a nema apsolutno nikakve veze s ovime gore.
Kupila sam si Praskozorje.

Malo mi je žao što je sve završilo, ali nisam više mogla živjeti u neznanju. xD
I u odolijevanju da sve jednostavno saznam na internetu. ;)

Još jedna fenomenalna serija knjiga gotova, pitam se što dolazi sljedeće.
I nestrpljivo čekam film.

Crinoline se smiješi.


<< Arhiva >>