Crinoline.

30.03.2009., ponedjeljak

My Sister’s Keeper

Ili „Zašto čitam knjige“.

„Okrenuo sam teleskop prema Barnardovoj petlji i M 42 koji su se sjajili u Orionovu maču. Zvijezde su vatre koje gore tisućama godina. Neke od njih gore sporo i dugo, kao što su crveni patuljci. Druge – na primjer plavi divovi – tako brzo izgore da se njihov sjaj proteže vrlo daleko i veoma su upadljive. Kad im ponestane goriva, počnu se hraniti helijem te postaju sve toplije, sve dok ne eksplodiraju kao supernova. Supernove su sjajnije od najsjajnijih galaksija. One umiru, ali tako da ih svi vide.“

„Znala sam zamišljati da sam u ovoj obitelji samo u prolazu i da ću uskoro pronaći svoje prave roditelje. Za to zaista nije trebalo puno mašte: Kate je slika i prilika tate, Jesse je slika i prilika mame, a ja, ja sam samo zbir recesivnih gena koji su isplivali iz anonimnosti. Pogled bi mi lutao od stola do stola dok bi u bolničkoj kantini jela žilave pržene krumpiriće i crveni žele i zamišljala kako bi se moji istinski roditelji svaki čas mogli pojaviti. Grcali bi u suzama kad bi me pronašli i istog trena odjurili sa mnom u naš dvorac u Monako ili Rumunjsku gdje bih imala služavku koja miriše na svježe oprane plahte, vlastitog bernskog planinskog psa i privatnu telefonsku liniju.“

„Mislim da nitko ne bi došao na moj sprovod. Samo moji roditelji, vjerojatno, i teta Zanne, i možda gospodin Ollincont, profesor iz sociologije. Zamišljala sam groblje na kojem smo bili na bakinom sprovodu, iako je to bilo u Chicagu i zato nema smisla. Brežuljci koji izgledaju kao zeleni baršun posvuda bi se prostirali, a bilo bi i kipova bogova i anđela. Velika smeđa rupa u zemlji, nalik na puknuti šav, čekala bi da proguta tijelo koje je nekad bilo ja.
Zamišljala sam svoju majku kako jeca u šeširu s crnom koprenom, u stilu Jackie Kennedy. I svog oca kako je grli. Kate i Jesseja kako gledaju sjajni lijes i pokušavaju se nagoditi s Bogom i izbrisati sve trenutke kad su bili zločesti prema meni. Možda bi došao i netko od dečki iz hokejske momčadi; stiskali bi cvijeće i svoje zube. „Ta Anna“, rekli bi, ali ne bi plakali, iako bi htjeli.
Osmrtnica bi se nalazila na dvadeset sedmoj stranici novina, a možda bi je i Kyle McFee vidio i došao na sprovod. Njegovo prekrasno lice bilo bi iskrivljeno od razmišljanja što bi bilo kad bi bilo i djevojci koja nikad nije bila njegova djevojka. Mislim da bi bilo cvijeća: mirisnih grahorica, i zijevalica, i plavih hortenzijinih loptica. Nadam se da bi netko pjevao Milost, i to ne samo poznati prvi stih, već cijelu pjesmu. A nakon toga, kad bi lišće otpalo i došao snijeg, s vremena na vrijeme navirala bih u njihove misli poput plime.“

„Možda je to zato što sam treće dijete te im je već bilo dosta sakupljanja komadića života. Možda se nisu ni sjetili.
Nitko nije za to kriv, i nije tako važno, no ipak je depresivno. Slika poručuje: Bila si sretna i željeli smo zabilježiti taj trenutak. Slika poručuje: Bila si nam toliko važna da smo sve ostavili kako bi te gledali.“

„Ako pogledate dovoljno reklama, počet ćete vjerovati u ludosti: da se brazilski med može koristiti umjesto voska za depilaciju, da nožem možete prerezati metal, da na krilima optimističnog razmišljanja možete odletjeti kamo god hoćete.“

„Razmisli – imaš trinaest godine, ili koliko su tada već imali kada su počinjali živjeti zajedno – malo se valjaš u sijenu s Josipom, i prije nego što se snađeš, na testu za trudnoću pojavi se plava crtica. Možeš se ili suočiti s očevim gnijevom, ili smisliti dobru priču. Tko bi ti proturiječio da kažeš da te napumpao Bog? Misliš da Marijin otac nije razmišljao: „Mogao bih joj zabraniti izlaske, ali što ako zbog toga izbije kuga?“

„Jeste li se ikad zapitali kako smo dospjeli ovamo? Mislim, na Zemlju. I zaboravite one pričice o Adamu i Evi, za koje znam da su gomila gluposti. Moj otac voli mit Pawnee Indijanaca, prema kojem su svijet nastanili bogovi sa zvijezda: večernja zvijezda se spetljala s jutarnjom zvijezdom i rodila se prva žena. Prvi dječak je potomak Sunca i Mjeseca. Ljudi su doletjeli na krilima tornada.
Gospodin Hume, moj profesor iz biologije, pričao nam je o toj primordijalnoj juhi punoj prirodnih plinova, blatnog bućkuriša i ugljika. To se sve nekako zgusnulo u jednostanične organizme bićaše, što po mom mišljenju više zvuči poput neke spolno prenosive bolesti nego poput početka procesa evolucije.
I zapanjujuće je da, bez obzira u što vjerujete, morate priznati da je bilo potrebno mnogo muke ne bi li od trenutka u kojem nije bilo ničega došli do trenutka u kojem točno određeni neuroni bljeskaju i pucketaju kako bismo mi mogli donositi odluke.
A još više zapanjuje da, iako nam je promišljanje postalo prirodno, ipak uspijemo zabrljati.“

„Evo nešto što me zanima: koliko godina imamo kad smo u raju? Mislim, ako smo u raju, trebali bismo biti u svom najboljem izdanju, i sumnjam da ljudi koji umru od starosti hodaju uokolo bezubi i ćelavi. To također otvara niz dodatnih pitanja. Ako se objesite, hodate li uokolo odvratni i poplavjeli s isplaženim jezikom? Ako poginete u ratu, zar provodite vječnost bez noge koju vam je raznjela mina?
Mislim da možda možete izabrati. Ispunite obrazac u kojem možete odabrati želite li pogled na zvijezde ili pogled na oblake, hoćete li za večeru piletinu, ribu ili manu, te koliko stari želite izgledati svima ostalima. Ja bih, na primjer, odabrala sedamnaest, jer se nadam da će mi dotad narasti sise, a čak i da umrem kao posušena stogodišnjakinja, u raju bih željela biti mlada i lijepa.
Jednom sam na nekoj večeri čula svog tatu kako govori da se, iako je jako, jako star, u srcu osjeća kao da ima dvadeset i jednu godinu. Možda postoji neki vremenski period u životu koji utabate poput puteljka, ili još bolje, izližete poput udubine u kauču. I bez obzira na to što vam se dogodi poslije, uvijek se onamo vraćate.
Problem je vjerojatno u tome što smo svi različiti. Što se dogodi u raju kad svi ti ljudi počnu tražiti jedni druge nakon što su toliko vremena proveli odvojeno? Zamislite da umrete i počnete tražiti svojega muža, koji je umro prije pet godina. Što ako ga zamišljate kao sedamdesetogodišnjaka, a on je najviše uživao sa šesnaest i sad se skita uokolo sav zategnut?
Ili da ste kao Kate, i umrete sa šesnaest, ali u raju izaberete da želite izgledati kao da imate trideset i pet, a tu dob nikad niste doživjeli ovdje na Zemlji. Kako bi vas itko ikad pronašao?“

„Kad si dijete imaš svoj vlasiti jezik i, za razliku od francuskog ili španjolskog ili što god već počneš učiti u četvrtom razredu, s njim se rađaš i vremenom ga izgubiš. Svi mlađi od sedam godina tečno govore jezik Štobibilo; družite se malo s nekim nižim od metar i pol i vidjete ćete. Što bi bilo da iz ove rupe iznad tvoje glave izađe divovski pogrebni pauk i ugrize te za vrat? Što bi se dogodilo da je jedini protuotrov zatvoren u sefu na vrhu planine? Što bi bilo da preživiš ugriz, ali više ne možeš pomaknuti ništa osim kapaka i moraš treptati abecedu? Zapravo nije važno koliko daleko odete; stvar je u tome da ima beskonačno mnogo mogućnosti. Klinci misle širom otvorenim mozgom; zaključila sam da je odrastanje proces kojim se taj šav polako zatvara.“

„Kad smo kod toga, Grci, Aboridžini i prerijski Indijanci živjeli su svaki na svom kontinentu, bez ikakva kontakta. No kad su promatrali otvoreni skup Plejada, svi su vjerovali da vide sedam mladih djevojaka koje bježe od nečeg što ih pokušava ozlijediti.
Shvatite to kako želite.“

„Padala je kiša.
Pljuštala je tako glasno da je zvučalo kao da sam ostavila tuš otvoren, iako sam znala da nisam. Kiša koja je padala bila je od onih koje vas podsjete na brane, poplave, arke. Od onih koje vam šapuću da se zavučete natrag u krevet, pod plahte koje su još uvijek tople od vašeg tijela, i da se pretvarate da sat ide pet minuta unaprijed.“

„Trebala bi postojati neka zakonska odredba o ograničenju tugovanja. Pravilnik u kojem piše da je u redu svaki dan zaplakati čim se probudiš, ali samo mjesec dana. Da se nakon četrdeset i dva dana više ne smijem okrenuti, usplahirena srca, uvjerena da sam čula kako doziva moje ime. Da neću biti kažnjena ako osjećam potrebu da počistim njezin stol, skinem njezine crteže s frižidera, okrenem njezinu školsku sliku kad prođem pokraj nje – ako ni zbog čega drugoga, onda zato što me svaki put ponovno zaboli kad je vidim. Da je dopušteno računati koliko je vremena prošlo otkad je otišla, kao što smo nekad zbrajali njezine rođendane.“

© Jodi Picoult - Čuvarica sestre svoje.

PhotobucketPhotobucketPhotobucketPhotobucket

Knjige čitam jer u njima pronalazim djeliće sebe. Rasute, nasjeckane, ispremiješane, ali tamo.

Čitam ih jer u njima ponekad pronalazim svoje misli, ali kao da ih gledam kroz prizmu: savršeno su smisleno i sažeto izrečene stvari o kojima bih ja mogla ispisati stranice i stranice i još ne doći do zaključka.

Čitam ih jer iz njih naučim nešto novo, nešto što me zanima, ali nikada nisam nisam imala prilike/se sjetila malo bolje informirati o tome.

Čitam ih jer me razumiju.

Čitam ih jer volim nakratko pobjeći iz dosadnog sivila svakodnevice.

Čitam ih jer ih zbilja, najistinskije volim. I zaljubljujem se u njih uvijek iznova. <3
- 10:48 - Komentari (34) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>