Crinoline.

13.06.2009., subota

To ti je mačji život.

Otkad znam za sebe, znam i za mačke. Bile su mi prvi (i jedini) kućni ljubimci.

Još se sjećam kako sam ih bacala u vodu da vidim je li istina da se mačke boje vode, rezala im brkove da vidim hoće li narasti natrag, ponekad ih malo ošišala ili pofarbala, slučajno stala na njihov rep, a one su sve to stoički podnosile i svejedno me voljele.

Nosila sam im mlijeko i ulijevala u preokrenute poklopce od marmelade, naučila da ne vole sladoled, čokoladu ili kako, a nisu baš ni veliki fanovi kolača. :) I ne vole se voziti u kolicima, prenositi u košarama ili nešto slično. To ne podnose.

Photobucket

Primijetili da pričam u množini?

Kroz moje je dvorište prošlo mnogo generacija mačaka – nije prošla niti jedna godina da Crinoline nije imala nove male preslatke mačiće za igru. A mačkama inače nikada nije bo dozvoljen ulaz u kuću.

Prošla su kroz dvorište sva moguća imena: Nina, Fifi, Ljupka, Niki, Miki, Lea, Mia,... I svaka od njih bila je posebna. I nijedne od njih više nema.
Blizina ne-baš-toliko-prometne prometnice učini svoje, neke od starta nemaju šanse za opstanak, neke jednostavno – nestanu. Neke od njih imaju grobove koje danas ne bih mogla sa sigurnošću locirati, a na kojima je neko vrijeme bilo cvijeća i cvijeća.

Mačetu je lako pokloniti dio srca. Jednom slatkom, toplom i nemoćnom biću koje potrči k tebi čim čuje zvuk tvojih koraka, slatko zaprede i zaspi ti na krilu, čak i ako ti se toliko veseli da ti zabije kanđe u listove. Kada znaš gdje joj točno paše kad ju počeškaš (za većinu mačaka to je iza ušiju i trbuščić), kada trči za tobom i izvali se na leđa pa zaprede kad joj ugodiš i počeškaš ju po trbuhu.

Photobucket

Ali nemam više inspiracije za imena. Sva su već potrošena, istrunula su tamo negdje.
Uvijek sam mačićima davala ženska imena, nekako mi dođe prirodno. Ako bude muško – promijeni se u mušku verziju i gotovo.

On je bio poseban. Poluperzijski mačak, s onom divnom dugom dlakom, ali bez zgnječenoga lica, nefotogeničan, ali glavna faca u susjedstvu. Mačke su mi se bacale pod noge, a on se pravio 'hard to get' i bježao od njih k meni. Kad bih prolazila dvorištem potplitao bi mi se pod noge tako da sam radila velike i smiješne korake da mu slučajno ne stanem na neki dio tijela. Nikad nije dobio ime, na kraju bih ga uvijek zvala samo micek.
A sada... Sada se vuče po prednjim nogama jer ga je prije par dana udario auto, ne jede i samo leži, trza se od bolova i ponekad okrene na drugu stranu... a meni je teško gledati ga takvog. A još je gore to što uvijek izgleda nasmiješeno.

Nju je sestra zvala Pikulina, a ja sam to uvijek odbijala tvrdeći da ne izgleda kao Pikulina, a nisam ni našla ime koje bi ju opisalo. Odjednom se prehladila, a onda je nestala. Za par ju je dana mama pronašla mrtvu iza jedne kante.

One su slatke i male, zabrinjavajuće krmežljivih očiju i šmrkavih njuški. Bile su četiri, ostale su dvije. :S

Moj tata na sve kaže: "To ti je mačji život."

Mrzim tu rečenicu.

Mislim da se to zove 'traume iz djetinjstva'.
I mislim da imam sve predispozicije da jednog lijepog dana postanem usidjelica u točkastim haljinama kod koje svaka mačka lutalica može pronaći utočište.
I još mislim da sam trenutno posebno nekreativna.

Da sam životinja bila bih mačka. Tako predivno elegantna. Zelenooka i po mogućnosti crna – tako da se mogu potrgati od smijeha kada nekome prođem preko puta, a on napravi tri koraka unazad.

Photobucket
Na fotografijama je Pikulina.

Adieu.
- 21:55 - Komentari (38) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>