Crinoline.

04.07.2009., subota

Proljetni cvjetni bal :)

Nikada nisam nešto pisala u slobodno vrijeme prije negoli sam dobila internet i otkrila čudesan svijet blogosfere. Točnije, nisam pisala izvan školskih obaveza. Nikada nisam čak ni vodila dnevnik ili nešto slično – dnevnik nikada nisam znala pisati jer sam uglavnom mislila da obavezno mora početi s »Dragi dnevniče«, a ja ga nikako nisam mogla zamisliti kao stvarnu osobu kojoj bi se povjeravala.

A nisam ni osjećala tu neku potrebu za pisanjem – što je zapravo, ako razmislim, prilično čudno pošto se kroz pisane riječi lakše izrazim nego kroz izgovorene. Uvijek postoji gumica ili tipka delete, nema vidljivog petljanja i predomišljanja u pola rečenice. Nisam ni napravila blog zbog te neke potrebe, nego zato što mi se ovo činilo kao super mjesto. I kao što vjerujem već znate, bila sam u pravu. Ovo je zbilja lijepo mjesto koje stvara blagu ovisnost i stalno te zove natrag.

I da vas nešto pitam: Jesam li ja jedina koja je počela razmišljati na način na koji se te misli lakše prenesu na papir (ili monitor) ili? Pritom mislim na ono bašbaš razmišljanje (koje usput i nije vezano uz školu), ne obično mišljenje, ak' me kužite.

Voljela bih biti talentirana za pisanje, ali istina je da postoji jedna letvica. Iznad nje se nalaze oni pravi budući (ili trenutni ili prošli) novinari i spisatelji, oni s pravim talentom. Tu je letvicu malo teže preskočiti. Netko će možda reći da se omalovažavam, ali ja mislim da je ovo vrlo realna ocjena. Jer shvaćaš, ja ne čitam svaki puta zadaćnicu pred razredom jer je profesorica bila oduševljena tekstom. Ja samo ispunjavam kvote. Gramatičke norme, obrada zadane teme, stilizacija, vokabular, broj riječi. Ono što se od jednog gimnazijalca očekuje da postigne. Ništa posebno.

Photobucket


Nego pobjegla sam s onoga o čemu sam prvotno htjela pisati.
Stvar je u tome da sam neki dan pronašla list papira ispisan grbavim dječjim rukopisom koji pobija tvrdnju iznesenu u prvoj rečenici. Svaki puta kada ga vidim razdragano se nasmijem, kao roditelj na neki ružni, šareni dječji crtež. Jesam nešto napisala.

Nisam sigurna da sam se toga sama sjetila ili je to bila ideja učiteljice upućena razredu, a jedino je osmogodišnja Crinoline time bila zaintrigirana i uložila svoj trud.

Mala je Crinoline napisala pravi pravcati igrokaz. Još je bitniji dio priče da ga je njezin razred izveo na svečanoj proljetnoj priredbi. Na to sam bila strašno ponosna, nije to mala stvar, kad neki tvoj komad dobije život!

Naslov je bio »Pripreme za Proljetni cvjetni bal«. Mali su ga glumci izvodili u kostimima cvjetova – s improviziranim čaškama od krep-papira na glavi i najzelenijoj ili najproljetnijoj odjeći što su pronašli kod kuće u ormaru. Glavni je lik Ljubičica (a nju je glumila moja Krašolina) koja traži pomoć od prijatelja za šivanje haljinice za Proljetni cvjetni bal (jer se cvijeće poslije zime probudi u poderanim haljinama, tak jasno :)). Nakon što ju Tratinčica i Jaglac odbiju (zbog prezaposlenosti) ona u inat odluči sama sašiti tu haljinicu u čemu je bodri prijateljica Malina (koja joj ne može pomoći jer ne zna šivati, a baš je ona upala u proljetnu priču samo zbog rime). Dakle, ona ju sašije i na balu ju svi hvale kako ima predivnu haljinu, jedino je Visibaba ljubomorna jer je njoj Jaglac obećao da će biti najljepša. Kraj, tj. zadnja replika Ljubičice je moj osobni favorit:

Ljubičica:
Mir! Visibaba u na nju se ne ljuti
i u svojoj sebičnoj glavi da sam ja najljepša to shvati!
A sad zaplešimo kolo!


Izgleda da Ljubičica i nije baš nevinašce kakvim se prikazuje kroz cijeli igrokaz, nego je jednim dijelom (a nije sigurno kolikim) vrlo egoističan cvijet. Ili kako kaže moja sestra: »Ta Ljubičica ti je malo umišljena, ha?«.
A tek kolo! Strgala sam se od smijeha kad sam to pročitala. Odakle sad odjednom tu kolo? Nema veze s ničim (makar sam prilično sigurna da je poslije igrokaza slijedilo nekakvo kolo cvijeća, ali svejedno). Pretpostavljam da bi to trebao biti onaj tipičan pomirbeni kraj u kojem su svi sretni i zadovoljni (osim Visibabe jer je ona bad guy), pogotovo Ljubičica… Ali kolo. xDxD

Ja sam sama u igrokazu imala ulogu pripovjedača. Pripovjedač ima četiri replike. Dvije od njih počinju s »I tako (…)«. ^^

Naravno, sve je uredno pisano u parnoj rimi (makar ima iznimaka koje se ne rimuju ni s čim), na originalnom tekstu ima hrpa č i ć pogrešaka, posvuda ne znam piše zajedno. I mislim da je očito da sam se furala na »Plesnu haljinu žutog maslačka« Sunčane Škrinjarić. A Visibaba je neka tipično sapuničasta neprijateljica glavne likinje.

Sve u svemu, igrokaz je onako dječje smiješan, i kako da kažem... dječje budalast nama velikima. Zapravo mi je najfascinantnije da bi se ovaj igrokaz sasvim dobro uklopio u jedan tipičan dječji književni časopis (ja sam u nižim razredima osnovne čitala »Radost«). A u njima te igrokaze pišu odrasli ljudi.

Da danas piše nešto sa sličnom idejom… to ne bi bio igrokaz nego novela ili bar pripovijetka, glavni lik sigurno ne bi bila Ljubičica nego Tratinčica.
Tratinčica bi bila mlada i siromašna i vrlo talentirana glumica u usponu. Bila bi nominirana za neku nagradu (manju od Oscara) za svoj novi film, ali ne bi si mogla priuštiti toaletu za crveni tepih da primi nagradu (ako ju uopće dobije), no s druge strane ne bi si mogla priuštiti ni da se ne pojavi jer bi ju izostajanje pokopalo u najdublje glumačke vode. Uz to, Tratinčica na crveni tepih ne bi mogla doći u nečem konfekcijskom jer bi ju modni kritičari pokopali. Puno bi razmišljala o tome i onda u knjižnici naletjela na debelu knjižurinu »Osnove šivanja«, i na kraju uz maminu i sestrinu pomoć sašila vrlo jednostavnu, i vrlo laskavu bijelu koktel haljinu.
Na veliko iznenađenje napirlitanih gospođa i gospođica (naprimjer Perunike i Orhideje), modni bi je kritičari nazvali punim modnim pogotkom, Tratinčica bi osvojila nagradu za najbolju sporednu ulogu. Karijera bi joj se rascvala jer bi ju spazili redatelji, a usput bi se bavila i dizajniranjem i zapošljavala samo modele koji imaju više od pedeset i pet kila. :)

***

Također je apsolutno nebitno znati da mi kosa ima blag miris ribiza, do kraja mjeseca imam dvije svadbe i ništa za obući i da moja baka kaže da je more slano jer toliko ljudi piški u njega. :)

Nakon više od tisuću riječi od mene, uživajte.

Photobucket
- 15:47 - Komentari (57) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>