Ne ide mi popunjavanje boxeva. Toliko toga za reći, tako malo mjesta. Sažeti sebe u tih 210 pixela?
A ipak, jedna potpuno obična djevojka.
Sramežljivost. Kreativni nered. Neodlučnost. Čokolada. Trapavica.
„I want to be the type of girl that someone would write a song about.“
Volim pisati, ali više volim čitati.
Crinoline.
22.04.2008., utorak
Dok su dojmovi svježi – Gardaland.
|
Krenuli smo u 2 sata u noći. Bila sam popodnevna smjena. Ništa od spavanja. Uz to sam još i cijelo jutro (prema vlastitom izboru) bila u gradu. I napokon posudila Sumrak. A navečer, umjesto da 2-3 sata prije puta pokušam odspavati, ja sam čitala Sumrak. Nisam normalna. Ali stvarno. Mama mi je spremala torbu, jer mi je silom htjela uvaliti više stvari no što mi treba. Zamalo mi je strpala 3 sendviča, ali ja sam joj dopustila samo dva. Doma se vratio jedan netaknut, drugi nedovršen. Nisam više znala kako da se namjestim na sjedalu u autobusu. Sva sam se ukočila, ruke i stopala bila su mi hladna kao da sam ih držala u hladnjaku. Da nisamo stajali svaka dva sata, obamrla bih sva. Svjetla Trsta lijepo izgledaju noću. Šarmantno. Kada smo bili na nekom odmorištu, u WC-u sam se zabuljila u svoj odraz u ogledalu. Bila sam tako blijeda. Bezbojna, gotovo prozirna. Kao duh. Prestrašila sam se. Ozbiljno. Zabrinula sam se za sebe. A onda me u busu zaboljela glava, a kako ja sebe ne mogu prisiliti da popijem tabletu (ne mogu progutati tabletu, jednostavo ne mogu) nisam popila ništa jer ju nisam imala gdje otopiti. Pa sam pojela bananu. (Nisam ni primjetila da su mi banane u ruksaku do tada.) Ali nisam mogla spavati u busu. Neki s time nisu imali ni najmanjih problema, ali ja vjerojatno patim od fobija da će me netko premazati s kaladontom. A i buka, žamor i sve... Ajmee... Jedva sam dočekala da stignemo, a kada smo i došli još se nije otvorio. Svi smo mogli s šaltera Informazione uzeti mapu parka. Najprije nam je bilo malo frka jer svi govore talijanski, ali ja sam (na prijedlog) došla do šaltera i lijepo rekla: Can you, please, give me a map? i dobila ju. Ja i Prijateljica najprije smo krenule na, navodno, najstrašniju vožnju. Tako su barem rekli oni koju su tamo već bili. Zove se Blue Tornado. Bile smo pune adrenalina i spremne na avanturu.   Plavi tornado je prilično sličan vlaku smrti. S tom iznimkom da vam noge slobodno vise dolje. I zato je još strašniji. Cijelo vrijeme vožnje imala sam osjećaj da ću ostati zaljepljena za neki stup. Ali znala sam da neću. Znala sam da je sve to sigurno i zato sam bez ustručavanja i dalje tražila najuzbudljivije vožnje. Dalje smo potrčale na Fuga da Atlantide. =D  Vožnja je predobra. Što si mokriji, to je bolja. Dva su pada, drugi viši od prvog, ali pregenijalno. I uslikaju vas, pa si to možete lijepo kupiti. A kako sam ja ispala, ajme sramote – ništa nisam kupila. =) Usljedio je Mammut. Čekali smo u redu nekih pola sata (to je zbilja bilo najtraženije), na ono što nam se pričinilo kao bezazleni vlakić. Uglavnom, to je najnovija atrakcija. I odjednom je sve stalo. Preko razglasa su nešto rekli na talijanski, a mi naravno od talijanskog ne znamo ni t. Mislila sam točno ovo: Bolje da je vrijedno toga. I bilo je. Možda je malo vlakić, ali te pošteno preokrene, imaš osjećaj da ćeš ostati zaljepljen na zidu špilje. Na slici sam se smijala. =) Dalje smo krenuli, a da pravo nismo ni znali kamo idemo. Na mapi smo ugledali slobodan pad i odlučili se uputiti tamo. Ja sam nas vodila (prema karti), sva sreća da se nismo izgubili. Slobodan se pad službeno zove Space Vertigo.   Polako se dižeš na visinu od 40 metara. Malo stojiš na toj visini. A onda... zuum! I dolje si. U dvije sekunde. Doslovce, Ne stigneš se ni prestrašiti, a imaš osjećaj kao da lebdiš. Predobar osjećaj. A tada smo na karti ugledale neke tračnice. I došle do tamo. Magic Mountain. Ili, kako bi to laici rekli, vlak smrti.   Nije uopće bilo strašno kao što zvući. Dvije spirale, malo naginjanja i kraj. Bilo je relativno brzo. Tada je usljedio Top Spin, također zvan «tepih» ili «ono žuto».  Možete li iz slike pretpostaviti kako to izgleda? Ali stvar je u tome da te to digne na najvišu visinu, a tada se okreće samo dio u kojem sjediš. Shvaćate? Nije preporučivo nakon jela. Nikako. Colorado Boats.  Ovo je jako, jako mokro. Pogotovo za mene koja sam sjedila na početku kanua. A i sjedalo je naravno bilo propisno mokro. I zato sam nakon toga hodala sam mokrim flekom na stražnjici. Mogli bi neupućeni svašta pomisliti. I negdje nakon što sam drugi puta išla na vlak smrti, obratila mi se neka žena. Govorila je tako brzo da sam jedva shvatila da priča na talijanskom. Ja sam ju samo blijedo gledala, kada se prekinula i rekla: Non parla italiano? «I don't speak Italien. Sorry.» Tko zna što je žena htjela. Tada smo išli jesti. Ušli u pizzeriu, naručili Capricciosu. Jedva smo se sporazumjeli s konobarom, ali sve mu oprostili jer je bio zgodan. Na kraju smo dobili neke prečudne pizze, s gomilama luka... :S I naplatili su nam 4 eura za predjelo koje nismo tražili, i 4 eura napojnice. Mogla sam si i sama donjeti do stola. Nakon toga smo na nagovor prijatelja krenuli na Jungle Rapids. «Nećete se smočiti, ja sam bio i izašao posve suh!»  Kada smo se ukrcali u čamćić priča je bila malo drugačija: «Moram vam nešto priznati. Ovdje se možete zbilja jako smočiti.» Kako i ne bi kada su to valovi, slapovi, etc. Jedan val me posve zalio s leđa. Ali nema veze. I da sam znala da ću biti posve mokra, išla bih. =) Jesam li spomenula da sam se propisno izvriskala? No, jesam. Više iz čistog užitka, nego iz straha. Adrenalin je kolao mojim žilama tjerajući moje srce da tuče kao ludo. A nakon toga smo trebali kući. :( Nešto se priča o tome kako ćemo mi biti poslijednja generacija koja ide na, već tradicionalni, izlet u Gardaland. Ali mi sve usrdno molimo da nas ponovno puste tamo. Kući sam stigla oko jedan sat u noći. I nisam mogla spavati. Što sam radila umjesto toga? Pročitala oko 100 strana Sumraka. A nakon toga sam, oko dva sata u noći, konačno zaspala. I spavala do šest sati navečer. Mislim da sam oborila nekakav rekord. Možda bih se trebala umjesto Crinoline, zvati "gospođica Rip Van Winkle". Pročitala sam Sumrak u jednome dahu i sada su mi stalno, stalno u glavi Bella i Edward, Edward i Bella, Bella i Edward, Edward i Bella,... Neka knjiga mi se nije ovoliko svidjela od Harry Pottera. Stalno ju prolistavam i čitam najzanimljivije dijelove, ali nije mi nikada dosta.  Stavljam blog na čekanje. Ne ljutite se na mene što najvjerojatnije neću komentirati i biti prisutna ovdje. Jednostavno nemam vremena. Idem na državno iz biologije (čega me neopisivo strah), i bliži se kraj godine... U biti imam vremena pisati, ali nemam vremena čitati. I planirala sam još puno "pametnih" stvari napisati, ali ih se trenutno ne mogu sjetiti... Pozdravljam vas sve... Crinoline. |