Crinoline.

20.09.2008., subota

Život Putnika.

Što vam prvo padne na pamet kada se spomene riječ Putnik?
Možda daleki, egzotični krajevi?
Ili naočiti mladi pustolov koji se zna koristiti satom kao kompasom i uvijek je spreman na avanturu?
Slike polarne svjetlosti, Koloseuma, crvenog autobusa, Notre-Dame, dvogrbe deve, velikog dvorca koji se jasno odražava u jezeru, svjetla Monaka noću, zagušljivih pubova, fotografiranja ispred Taj Mahala,...

Meni to ne pada na pamet. Ni blizu.
Jer ja sam Putnik. Ali posve drugačija vrsta putnika.

Živim na selu, i nije me toga sram.
Vaša je stvar kako vi zamišljate selo. Držim vas toliko pametnima da znate da rijetki ljudi žive od poljoprivrede, a i ta strana je modernizirana. Za mene je najveća razlika u tome da za svaku stvar trebate prijevoz. Najbitnija stvar u životu. Ako se mene pita, prokletstvo.

Evo mali prikaz moga dana u jutarnjoj smjeni:

05:30
Zvoni alarm na mobitelu. Gasim ga i prekrivam se poplunom preko glave.

05:45
Trenutak sam do sna, ali se sjetim da moram u školu. Gledam sat na mobitelu. I dalje ne napuštam krevet. Razmišljam o tome što da obučem (ušteda vremena).

06:00
Već je 6 sati?!
Puzim iz kreveta i hladno mi je.
Osljepljujem od naglog osvjetljavanja prostora i krećem u pohod prema ormaru (nedajbože da bi pripremila odjeću dan prije), možda se sjetim ako imam tjelesni (a vjerojatno mi zvoni i podsjetnik na mobitelu). Ne pjevam, ne plešem, ne palim liniju, nego pokušavam biti što tiša jer dijelim sobu sa sestrom. Ne uspjeva mi baš jer se svako malo popiknem. Umivam se.

06:05
Bjesomučno peglam (robu, ne kosu).

06:15
Obučena trčim u sobu, kupim poneku knjigu na stolu i ubacujem je u torbu, ako imam tjelesni strpam i opremu unutra (jedva).

06:20
Pokušavam što brže staviti korektor i maskaru (a često i preskočim ovaj korak, ovisi o tome kako dugo traju gornje faze).

06:25
Doručkujem kakao i kruh (čitaj: gutam što brže kakao i kruh).

06:30
Gubim vrijeme pred ogledalom.

06:33
Oblačim jaknu, uzimam torbu i krećem van, u prohladno/maglovito (svakom slučaju hladno) jutro.

Hodam najbrže što mogu, autobus prođe pored mene negdje na pola puta. Ne brinem što me pretekao jer on najprije kreće na jednu stranu da pokupi par ljudi pa se odmah okreće na benzinskoj i vraća. (Neki puta prođe i pored kuće, dok sam još u njoj, pa šprintam.)

06:39
Smrzavam se na stanici (osim ako se dogodila situacija iz gornje zagrade).

06:40 - 45
Ukrcavam se u bus, nekad nema slobodnog mjesta da sjednem sama, nekad ima. Obično sjednem sama, ali mi se netko kasnije pridruži (kako se polako puni).

07:00
Ili pokušavam spavati, ili pokušavam nešto učiti u busu – ovisi o tome što me čeka taj dan u školi, i koliko sam prošlo popodne zabušavala (oboje su propali do nemogući pokušaji).

07:25 – 30
Autobus dolazi na stanicu, do škole mi trebaju otprilike 2-3 minute. Pokušavam još smanjiti to vrijeme i čim prije stići na toplo.

07:40
Ili prepisujem zadaću (naravno, nisam jedini putnik, ima se od koga prepisati), ili se u obližnjoj trgovini ne mogu odlučiti što da kupim ili jednostavno tračam/zezam se s drugima.

08:00
Jupi. /sarcasam alert/

09:35
Veliki odmor. :)

13:15
Ako imam 6 sati, možda idem na sok/sladoled.
Ili čekam 7. sat

13:35
Izvlačim se iz nastave (ovisno o učitelju) i idem na bus, popričam s ljudima u međusmjeni (putnici nikada ne idu na nulti sat, stigli bi na nekih petnaest-dvadeset minuta... ali bolje da ne smetaju :)).

13:50
Konačno krećem kući...

14:45
Doma.

15:00
Tv, ručak, računalo.

18:00
U najboljem slučaju, zadaća, učenje.

Skoro dosadi.

Tv, računalo.

22:00
U krpe.

I tako opet ispočetka,
od ponedjeljka sve do petka.
(doduše, u petak popodne izbacite učenje, zadaću i spavanac u 10)

Naravno, još možemo spomenuti i beskrajno živciranje u busu kada ih petero pokušava puštati svoju glazbu (i nadglasati jedan drugoga). I još ako ljudi žele međusobno pričati... (kako mogu, zbilja)
To, nasreću, nije ujutro slučaj (iako može jako smetati kada se netko preko tebe razgovara o kamionima). Rješenje je mp3. Puštaš sam sebi svoju glazbu i amen.

Jučer sam, doduše, poželjela boksačku vreću.

A kada je popodnevna smjena... Spavaš dulje, i ništa ne stigneš. U pola jedan već na bus.
Zaboravih napomenuti... nisam onaj tip putnika koji ima bus svakih pola sata. Ne, ne.
Dva puta dnevno.

Sva sreća, pa sam 2. razred i prištedim roditeljima svaki mjesec petsto kuna za kartu.

Photobucket


Ovaj post nije napisan s ciljem izazivanja sažalnih komentara o tome kako se sirota Crinoline mora dizati u pola šest ujutro. I cijenila bih kada ne bi pisali takve komentare.
Jer to je moja svakodnevica. A što se mora, nije teško, zar ne?

Moja Gimnazija uskoro planira uvesti jednu smjenu.
Da, biti ću apsolutno neispavana. Ali imati ću više vremena, i planiram izvući maksimum iz toga.
Uostalom, ako ništa drugo, uvijek mi preostaje dom. Ali nekako mislim da bi to bilo još teže što se tiče učenja. Jer kad baš-baš učim, učim naglas. I smeta mi bilo čija prisutnost, makar bio tih ko bubica. Nda.

Baš kao i mnogi prije mene, preživjeti ću.
Znam da to mogu.

I nadam se da ovo objavljeno na blogu ne izgleda glupo kao trenutno u blog-editoru.

I želim puno sreće, ljubavi, zdravlja, prijatelja, pameti, mašte, ludosti, iskrenosti, optimizma i uspjeha djevojci opsjednutoj žutom bojom.
Sretan ti rođendan!

Crinoline. (izgleda da ne mogu odoljeti potpisu)
- 17:35 - Komentari (46) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>